Sveti mučenik Lukilijan

Sveti mučenici Lukilijan i s njim: Klavdije, Ipatije, Pavle, Dionisije, i devica Paula. Ostareo kao neznabožac i žrec idolski Lukilijan, kao sed starac, pozna istinu hrišćansku i krsti se. Njegovo obraćanje u Hrišćanstvo izazove veliko uzbuđenje među neznabošcima u Nikomidiji, i on bude izveden na sud, pa pošto se ne hte odreći svoje nove vere, ljuto bijen i sav isprebijan bačen u tamnicu. U tamnici zateče četiri mladića: Klavdija, Ipatija, Pavla i Dionisija, zbog vere u Hrista zatočenih. Obradova se starac mladićima i mladići starcu, i svi skupa provođahu vreme u pobožnim razgovorima, molitvama i psalmopjeniju. Kada ih izvedoše iz tamnice, mučiše ih raznim mukama, i najzad poslaše u Vizantiju, gde mladići behu mačem posečeni od vojnika, a Lukilijan na krst raspet od Jevreja. Zlobni Jevreji celo mu telo izbodu ekserima. Neka devica Paula uze tela mučenika javno i sahrani ih časno. Za to bi optužena, i posle muka posečena, primivši od Gospoda dva venca: venac devstva i venac mučeništva. Mučeništvo njihovo dogodilo se u vreme cara Avrelijana, između 270-275. godine.

Tropar (glas 4):

Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi venac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: Njihovim molitvama spasi duše naše.

Sveštenomučenik Lukijan

Rimljanin, znamenit zbog plemićkog porekla, bogatstva i učenosti. Neko vreme bio učenik apostola Petra. Docnije pošlje ga papa Kliment s Dionisijem Areopagitom u Galiju na propoved Jevanđelja, rukopoloživši ga prethodno za episkopa. S velikom revnošću Lukijan sejaše nauku Hristovu najpre po Galiji a potom po Belgiji. Kada zli car Domentijan otpoče gonjenje hrišćana, poslati budu iz Rima naročiti ljudi u Galiju, da potraže i pohvataju hrišćanske misionare. Oni prvo uhvate i ubiju svetog Dionisija, a potom pođu u poteru za Lukijanom. Našavši ovoga u Belgiji, zajedno sa njegovim pomoćnicima: prezviterom Maksijanom i đakonom Julijanom, oni na jednom mestu ubiju ovu dvojicu a na drugom mestu poseku Lukijana. Kad
Lukijan bi posečen, njegovo mrtvo telo diže se sa zemlje, uze glavu svoju u ruke (slično svetom Dionisiju i svetom Jovanu Vladimiru) i ode tako do onoga mesta, na koje željaše da bude sahranjen. Tu pade, i tu bi sahranjen. Nad njegovim moštima bi docnije sagrađena crkva.

Sveti mučenik Dimitrije, carević ruski

Bi mučki ubijen od vlastoljubivog Borisa Godunova u osmoj godini svoga života 1591. godine u gradu Ugliču. Javio se posle smrti nekome monahu i prorekao, da će se pojaviti lažni Dimitrije, koji će ubici Borisu Godunovu prouzrokovati smrt, što se posle i dogodilo. Bezbrojna čudesa dešavala su se na grobu ubijenog carevića. Njegove mošti posle petnaest godina budu otkrivene cele i netljene, prenete svečano u Moskvu, i sahranjen u crkvi Svetog Arhangela Mihaila.

Dimitrije dečko malen svetac velik posta,
A Godunov krvnik velik navek proklet osta,
Vlastoljubljem vlastoljubac nikad se ne hasni.
To je oganj u dva sveta, oganj neugasni.
Iz pehara Borisova trovaše se ljudi.
No sam Boris pehar ispi, i sam sebi sudi.
Do prestola Boris plovi niz reku od krvi.
At, ta reka uliva se u more od crvi.
Na zločincu kruna drhti ka' od zemljotresa,
Sve se plaši, sve se straši pogleda nebesa.
Ko nevinu krv prolije, neka svoju sprema,
Od ovoga' izuzetka ne bilo i - neš.
Vlastoljublje - krilat konjic, od voska mu krila
Dok doleti do vrh vlasti - krila istajila!
Tad sa vrha na dno pada, niže od bosjaka.
I satana svojim zbori: gle, stotog ludaka!
Dimitrije mlad carević nevino postrada,
On carević bi i onda. carević i sada.

RASUĐIVANjE

O kad bismo mi mogli da uđemo u tajnu Božjeg Promisla u životu ljudskom! Strahom i trepetom ispunili bismo se pred svakim zlim delom i pred svakim grehom ljudskim. Razumjehъ djela tvoя, Gospodi, i užasohsя! U nekim velikim događajima tajna Božjeg Promisla, jasna je i ljudima manje duhovnim, kao u sudbi carevića Dimitrija i krvoločnog vlastoljupca Borisa Godunova. Da bi došao do prvog mesta među vlastelom na dvoru cara Teodora, Godunov je potrovao mnoge velikaše. Kada je postao prvi do cara, namisli otrovati i brata carevog, osmogodišnjeg Dimitrija. Preko najmljenih ljudi on je nekoliko puta davao najljući otrov malom careviću, no ovaj se nije otrovao. Promisao je popustio, da zločinac umrtvi svoju žrtvu, ali ne tajno i nečujno nego javno: Godunov pošalje ubice, koji javno usred dana zakolju carevića. Tako je i Dimitrije postao javni mučenik a Godunov javni zločinac za celu Rusiju. Potom se digne neki Dimitrije i oglasi se carevićem (kao da je tobož on pravi carević Dimitrije a neko drugi da je bio zaklan) i pođe c vojskom protiv Godunova. Pobedi Godunova i dovede ga u takav škripac, da je morao sam sebi zgotoviti otrov i otrovati se. Onaj koji je trovao druge, sam sebe je otrovao! I onaj koji je ubio nevinog Dimitrija, bio je poražen od čoveka sa imenom Dimitrije! Ko ima duhovne oči da vidi, neka vidi tajnu Božjeg Promisla.

SOZERCANjE

Da sozercavam čudesno utišanje bure na jezeru (Mat. 8, 24) i to:
1. kako učenici zavapiše: Gospode, izbavi nas, izgibosmo! i kako Gospod jednom rečju utiša buru i nasta tišina velika,
2. kako Gospod čeka da Ga viknem sa strahom, da utiša buru od strasti, od ljudi i od demona na moru moga života.

BESEDA

o miru ludih i sreći bezumnih
Lude će ubiti mir njihov, a bezumne će pogubiti sreća njihova (Priče Sol. 1, 32)
Zar mir ubija? Da, mir bezbožan ubija. Zar sreća može pogubiti? Da, sreća mimo Boga i nasuprot zakona Božjeg može pogubiti. Ludi su oni koji traže takav mir, i bezumni oni koji trče za takvom srećom. Jer u stvari ne traže mir, nego mač, i ne trče za srećom, nego za propašću. Šta je to mir ludih? I šta je to sreća bezumnih? Mir ludih je mir telesni, a sreća bezumnih je pirovanje telesno. Takav mir je hteo car Irod, pa su ga crvi izeli; i takvu sreću htela je Jezavelja, pa su je psi izeli.
Kako bi nazvali onoga čoveka koji, rešen da zida kuću, smišlja, kako će najpre krov da namesti u vazduhu, a posle da zida zidove i postavlja temelje kuće? Ludim i bezumnim. Takvi su i svi oni. koji pokušavaju, da stvore spoljašni mir u svetu bez mira unutrašnjeg, i da stvore spoljašnju sreću ljudi bez sreće unutrašnje. Hrišćanska vera jedina sve što zida, zida s temelja, a temelj je Hristos, tvrda i nerazoriva stena. Tako i mir i sreću ljudi hrišćanska vera zasniva na Hristu. Na Hristu Gospodu zasniva se unutrašnji, blagi i radosni mir, a na ovome miru zasniva se spoljašnji mir. Isto tako prava i trajna sreća. Još bolje je reći, da je pravi mir i prava sreća kao dobro ozidana kuća, a spoljašnji mir i sreća jesu kao spoljašnji ukrasi na kući. Propadnu li ukrasi, kuća će ipak da stoji; no razori li se kuća, zar će ukrasi visiti u vazduhu?
O braćo moja, hrišćanska nauka je jedina razumna nauka o miru i sreći. Sve drugo je ludost i bezumlje. Jer kako bi mogle sluge zidati dvorac na imanju svoga gospodara bez odobrenja gospodarevog i bez njegove pomoći?
O Gospode, izvore večni pravog mira i prave sreće, spasi nas od mira ludih i sreće bezumnih. Tebi slava i hvala vavek. Amin.